Dobro poznato lice fudbalskih terena Bosne i Hercegovine, Zoran Kokot, odlučio je da stavi tačku na svoju bogatu fudbalsku karijeru i pred sami 34. rođendan 'okači kopačke o klin'. Karijera ovog ofanzivca isprepletana je odlascima iz Slavije i povratkom u tim iz Istočnog Sarajeva, a tamo gdje je stekao punu igračku afirmaciju, tu je utakmicom protiv zvorničke Drine u 8. kolu Lige za opstanak Prve lige Republike Srpske i završio karijeru.

Kroz razgovor sa Zoranom Kokotom smo ukratko pokušali da sumiramo sve ono što je uradio tokom karijere, a u kojoj je nastupao za lokalni OFK Kasindo, više puta za Slaviju, kanadski Serbian White Eagles iz Hamiltona, belgijski Beveren, iranske klubove Sarcheshmes i Gol Gohar, sarajevske klubove Olimpik i Željezničar, tadašnju Mladost iz Podgorice, Vitez, Zvijezdu iz Gradačca i Travnik.  Iskusni napadač ističe da je osjetio da je došlo vrijeme da se povuče, mada su ga mnogi pitali zašto to, s obzirom na to da je možda mogao 'izvući' još neku sezonu.

- Mnogi su me pitali zašto, mogao sam još neku sezonu odigrati. Iskreno, ne znam. Možda su kuliminirale i povrede. Svi misle da sam požurio, da sam mogao još malo, ali eto, kada čovjek dođe do nekog maksimuma, odluči da prekine.  Vratio sam se da pomognem matičnom klubu. Iako nisam baš ponikao u njemu, ali u njemu sam doživio punu afirmaciju, par puta se prodavao. Imao sam namjeru da pomognem, uradio sam koliko je u mojoj moći i nadam se da će ovi momci, koji su zaista zlatni, uspjeti do kraja sezone da izbore opstanak, jer Slavija to zaslužuje, počinje razgovor Zoran Kokot

Uporedo dok je privodio igračku karijeru kraju, Zoran Kokot je planirao početak života poslije oproštaja od igračkih dana. Ostaje u fudbalu, mada, priznaje, nikada ne zna šta život nosi i da li je to ono čime će se baviti za koju godinu.

- Planiram da se bavim trenerskim poslom. Što se tiče trenerske licence, očistio sam B licencu za sada. To je program za omladinske pogone. Sada nemam ni uslov da upišem A, treba godina dana staža. Želio sam da ostanem u svojoj branši, ali vidjećemo šta život nosi. Guraću. Za sada imam te namjere, a vidjećemo kasnije šta će biti.

Početak fudbalske karijere Zorana Kokota vezan je za lokalni, danas ugašeni, OFK Kasindo.

- Bilo je tu dosta dobrih igrača, Remić, Ćosović, Pandžić, moj brat, rođak, ja i još mnogo dobrih igrača. Međutim klub je takav- kakav je. Mali je, nije mogao da opstane, i uslijedio je poslije toga prelazak u Slaviju, gdje sam doživio afirmaciju, dosta dobro igrao i na kraju mi se sve svodilo da od Slavije imam neki novi početak.

Prvi put Kokot je inostranstvo osjetio odlaskom u Kanadu, mimo volje uprave FK Slavija, u ljeto 2007. godine. Obukao je dres Serbian White Eaglesa iz Hamiltona i jako brzo se vratio kući, te već od zime 2008. godine je obukao dres Sokolova ponovo. Godinu dana je ponovo nastupao za tadašnjeg premijerligaša iz Istočnog Sarajeva, prije nego je u januaru 2009. godine dobio poziv belgijskog Beverena, čiji je dres nosio sve do ljeta 2010. godine.

- Prvo je bio moj izlet u Kanadu. Čelnici kluba su tada bili ljuti na mene. Dobio sam mogućnost tamo da odem, da probam. Otišao sam, vidio da su oni još uvijek na nekom početničkom nivou i vratio se u Slaviju. Potom sam otišao u Belgiju. Tamo sam proveo jedan dobar period. Međutim, tamo nisam imao ni sreće. Klub mi se fuzionisao sa drugim klubom, pa su svi stranci, među kojima i ja, bili viška i morao sam da odem. Povratak poslije godinu i po, iako sam potpisao ugovor na dvije godine. Ostaje mi žal što nisam nastavio karijeru u Belgiji.

Iz Belgije, a gdje drugo nego u Slaviju. Ponovo pola godine među Sokolovima, i onda poziv za odlazak u Iran, gdje je proveo jedan od najljepših dijelova svog dosadašnjeg života, porodila mu se supruga, rođena je njegova kćerkica.

- Kada sam se vratio u Slaviju nisam više očekivao da ću ići 'vani'. Bilo je to jedno kratko razočarenje za mene. Međutim, igrao sam jako dobro, postizao golove i stigao mi je poziv od jednog čovjeka iz Njemačke koji me preporučio za Iran. I sigurno, tamo sam proveo jedan od najljepših perioda svoga života. Dobio sam tamo kćerkicu i zaista jedan super period proveden tamo. Ljudi ovdje imaju jedno pogrešno mišljenje o Iranu kao zemlji i fudbalu tamo. Međutim, jedna zaista lijepa i fudbalska i životna priča.

Dva kluba u Iranu za nešto malo više od godinu dana i onda, kako to obično i biva, povratak u svoju Slaviju.

- Nekako uvijek Slavija. Imao sam poziva dosta klubova iz BiH, što se dosta i pisalo po novinama tada. Međutim, nekako sam taj povratak u Slaviju uvijek mi je bio i taličan i sretan. Sam sam birao i ne kajem se, nisam pogriješio. Odigrao sam godinu dana ponovo za Slaviju, te je stigao poziv sarajevskog Olimpika. Jako dobra godina za mene u Olimpiku, bila je to i kvalitetna ekipa sa nekoliko izuzetnih fudbalera, koji su ostavili traga u našem fudbalu. Poslije godinu dana napustio sam klub i vratio se u Slaviju, opet kažem, nekako ta Slavija je za mene uvijek bila neki novi početak i uvijek joj sam se rado vraćao.

Poslije pola godine u Slaviji, u zimu 2015. godine, Kokotu je stigao poziv sa Grbavice. Željezničar se ne odbija, kaže Kokot, i dodaje da je u Željezničaru za kratko vrijeme stekao puno prijatelja, da je doživio jako lijepe trenutke, gdje su ga svi prihvatili na najbolji način,

- Željo je jedna posebna priča. Svi znamo da je to najveći klub u državi, gdje sam doživio jedno zaista veliko prijatno iznenađenje. Manijaci su me zavoljeli i sama moja igra je bila super. I sam moj debi je bio super, gdje sam ja protiv Olimpika postigao dva pogotka. Sve je išlo uzlaznom putanjom i jedan fenomenalan period. Ovim putem bih se još jednom zahvalio svima koji su me podržavali i Manijacima koji su me baš digli, digli. Doživio sam veliku popularnost. Ali, onda doživio sam i to da sam ugovor produžio bukvalno deset dana prije nego ću dobiti poziv iz kluba, gdje mi je trener, da ga ne spominjemo, rekao da ne želi da me vidi u klubu iduće sezone. Nisam tužio Želju iz tog razloga što mi je bilo lijepo tamo. Na izneneđenje svih nas, čak i uprave kluba, koji su me pozvali hiljadu puta da probamo naći rješenje, nismo našli zajednički jezik i desio se odlazak. I dan danas sam u dobrim odnosima sa klubom i sa ljudima koji su veliki fanatici Želje. Oni su zaista jedna velika porodica, prisjeća se Kokot tog perioda pa nastavlja:

- Mi smo tada završili kao drugoplasirani. Dijelila nas je sekunda od titule i jako mi je žao što čitavu priču u Željezničaru nisam zaokružio osvajanjem titule. Imao sam jako dobar nastup u Evropi. Gol Ferencvarošu i dan danas mi ljudi šalju preko društvenih mreža i zahvaljuju se. Proveo sam u Željezničaru nešto malo više od godinu dana, ali vjerujte mi takav je osjećaj i toliko su me ljudi zavoljeli da je to kao da sam bio pet godina. Gol protiv Ferencvaroša ću pamtiti vječno i opet ponavljam, jedan zaista lijep period karijere proveo sam na Grbavici.

Ono što nije uspio sa Željezničarom, Kokot je uradio sa Mladosti iz Podgorice, današnjim OFK Titogradom. Stigao je tamo u zimu 2016. godine i na kraju te sezone se okitio titulom prvaka Crne Gore. Međutim, do produžetka saradnje nije došlo, te se on vratio u Premijer ligu, gdje je obukao dres Viteza.

- Poslije Željezničara sam otišao u Mladost iz Podgorice, danas Titograd. Tamo sam imao dosta sreće da kažem. Igrao sam jako dobro, postali smo prvaci Crne Gore i onda sam otišao jer nisam dogovorio nastavak saradnje sa njima. Uslijedio je povratak u Bosnu i Hercegovinu, Vitez i kratka šetnja po Prvoj ligi Federacije BiH, gdje sam igrao za Zvijezdu i Travnik i na kraju Slavija gdje sam stavio tačku na moju fudbalsku karijeru.

Danas, kada se okrene iza sebe i vidi šta je napravio, kaže da je ponosan. Ali, da je moglo bolje, moglo je, priznaje Kokot.

- Iskreno da vam kažem, to sam i izjavio vama ranije u jednom razgovoru, uvijek je moglo i bolje i gore. Moglo je i dosta bolje. Moje godište je, recimo, dosta zeznulo to što je kad smo mogli ići vani vizni režim dosta usporovao taj proces. Ja , recimo, nikada neću zaboraviti kada sam išao za Mađarsku da sam od rane zore čekao u redu za vizu. Nismo imali tu sreću. Što se tiče moje karijere, kada se okrenem iza sebe, zadovoljan sam. Ali, uvijek je moglo bolje, više. Čovjek se borio čitav život da stekne nešto, da imaš nešto kada završiš karijeru, i ja sam zadovoljan i ponosan.

Žao mu je, ipak, što nije više puta nastupao za reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Za mlađe selekcije nije ni zaigrao, a za seniorsku reprezentaciju je upisao dva nastupa pod vodstvom Safeta Sušića.

- To mi je žao, naravno. Nisam imao tu sreću da igram za mlađe reprezentacije, iako sam dobro igrao, kao i dosta mojih kolega, koji su igrali i bolje od mene, ali nismo imali sreće. Tada je bilo i malo škakljivo vrijeme. Međutim, žao mi je što nisam igrao više za seniorsku reprezentaciju. To je velika čast i sama reprezentacija vas plasira u veći rang i možete maltene da birate klubove. Ostaje žal što nisam više nastupao, osim ovih prijateljskih mečeva u Antaliji, kada me je pozvao selektor Sušić. Ali, eto. To ne možemo birati. Da sam mogao da biram drugačije bih izabrao.

Žali i za sezonom 2006/07.  Tada je Slavija bila u borbi za titulu prvaka BiH, kao i u finalu Kupa protiv Širokog Brijega, ali je poslije one sada već legendarne utakmice protiv Sarajeva u Istočnom Sarajevu i gola Emira Obuće ostala bez titule, a onda kasnije i bez Kupa kada je Marko Kovačić pogodio za pobjedu Širokobriježana u Istočnom Sarajevu od 0:1.

- Igrao sam protiv Širokog finale. Tada smo izgubili i ostaje žal što ništa nismo osvojili. Sjajna generacija. Emir Obuća nam u finišu utakmice kvari sve naše planove, snove i ideje za blisku budućnost. To je fudbal. Tada nam je pokvario Obuća, protiv Širokog Kovačić. Imali smo dobar rezultat iz Širokog, 1:1. Nama je ostao tada žal što nismo osvojili, a eto Slavija je uspjela par godina iza da osvoji, izađe u Evropu i odigra jako uspješno. Nisam bio član toga, tada sam bio u inostranstvu. To je jedan veliki rezultat Slavije, koja je sada u teškoj situaciji, ali nadam se da će to biti dobro, da će se izvući i što se tiče finansija i svega i da će se Slavija vratiti u Premijer ligu, gdje je bila jedan respektabilan protivnik, i koji se više puta umješao u borbu za vrh, ali skoro svaki klub je nekada proašao kroz to, pa vjerujem da će se i Slavija izvući.

Neke utakmice iskusni napadač pamti, a najdraže su mu one gdje je igrao i postizao golove pred većim brojem gledalaca.

- Sigurno pamtim. Pamtim par utakmica, tipa derbi na Grbavici, naravno Ferencvaroš. Golovi pred 15-20 hiljada, čak i preko toga. Pa onda neki nastupi u Evropi, iskreno pomalo i zaboravljam šta sam sve igrao. Pa onda nastupi u prijateljskim utakmicama gdje sam igrao protiv stvarno velikih igrača. Onda utakmica u Belgiji i duel protiv Romelua Lukakua. Svakako i u Slaviji je utakmica bila svakako posebna. Sjećamo se kako je to nekada bilo kada nam dolaze Sarajevo, Željezničar, Zrinjski, Široki Brijeg. To su bile sve velike utakmice. Uvijek volim da izdvojim te utakmice sa više navijača, jer znate da mi imamo velikih problema sa posjećenosti, sa infrastrukturom. Tu sam jako razočaran, i to moram pomenuti. Ja kažem, prije nekih dvadesetak godina kada sam počeo da igram fudbal, igrao sam na terenu koji ne ispunjava sve uslove za igru, i danas kada gasim karijeru, tereni su isti kao i tada, možda čak i gori. Pomalo sam i ljut na to, jer mi to ostavljamo iza sebe, ostavljamo našoj djeci koja sutra opet trebaju da igraju na tom istom terenu.To je jedna velika kritika, koju ne znam kome bih upustio, ali jednosstavno mislim da mnogi dijele moje mišljenje i da će se nešto promijeniti.

Ipak, ne pominje konkretno, protiv koga mu je bilo najteže igrati.

- To pitanje dobijam često od novinara. Ima tu dosta igrača. Ne mogu da ih nabrojim sada. Ali dosta je bilo sjajnih igrača, čvrstih igrača, pogotovo ranije. Ima ih danas, ali eto ne mogu konkretno imena.

Volio je, kaže, igrati protiv jačih klubova. To mu je uvijek davalo dodatni motiv na terenu.

- Ne mogu sada ni da se sjetim kome sam najviše golova postigao. Najviše sam volio igrati protiv jačih klubova. To je bilo i u inostranstvu. Ali što se tiče BiH konkretno, bez obzira gdje igrao, Premijer liga, Prva liga Federacije BiH, Prva liga Republike Srpske, najviše sam volio igrati protiv klubova iz vrha. Recimo, protiv Sarajeva, Širokog Brijega, Zrinjskog, ranije Željezničara. To su ekipe koje su superiorne, dobre. Mislim da sam imao tu sreću da pogađam protiv svih. Uglavnom volim da igram protiv jačih klubova.

Zanimalo nas je da li u Premijer ligi ima neko ko ga podsjeća na njega. Ističe, svako onaj ko fudbalske nedostatke pokriva borbenošću i trkom, podsjetnik je na njegove partije.

- Ima dosta dobrih igrača, pogotovo u Premijer ligi, ali ima i u entitetskim ligama. Ali, Premijer liga je gledanija, pa i čovjek može da vidi. Odigrao sam ja dobrih partija, bilo je tu golova, asistencija, poteza, aplauza sa tribina. Ne mogu iskreno da kažem ko liči na mene. Sama moja misao je bila da ono što mi nedostaje u fudbalskom smislu, da nadoknadim trkom, borbom. Ti igrači koji tako razmišljaju i koji to posjeduju, onda su oni ti koji podsjećaju na mene.

Danas, naravno, prati Premijer ligu. Fokus mu je na Željezničaru i kada mu to obaveze prema Slaviji dozvoljavaju bio je na Grbavici i uživo pratio Plave.

- Pratim, naravno. Prije svega pratim Želju što se tiče Premijer lige. I gotovo svaki vikend sam bio na Grbavici. Završim svoju utakmicu i onda odem tamo da pratim. Pratim i ostale klubove. Što se tiče Premijer lige ona u organizacijskom smislu raste, ulaže se. Sama gradnja Grbavice je dobitak, ulaže se u Koševo, Široki Brijeg i Zrinjski su uvijek stabilni. Ja bih volio da svaki stadion liči na Grbavicu, da se liga na veći nivo. Međutim, mladi igrači nam odlaze za male pare, dolazi puno igrača sa strane. Treba to podići na veći nivo, ali u kompletu liga raste, sporo, ali raste. Znamo kako je bilo prije, ne treba ni pominjati, niti komentarisati kako je bilo kada se liga tek ujedinila. To je sada na mnogo većem nivou. I ja se nadam da će to još više rasti, da će dolaziti kvalitetni igrači sa strane, koji će ovdje zarađivati, ali i da će se naši fudbaleri uspjevati prodati za veće novce.

Na kraju, Zoran Kokot je na završetku svoje igračke karijere poslao poruku svima onima koji su pratili njegove igre, zahvalio im se, i ujedno i izvinio ako je bilo nešto loše.

- Hvala svim simpatizerima fudbala u našoj državi, koji su trošili dlanove na moje partije i ujedno izvinjavam se ako sam nekada nekome nešto nažao učinio. Neka to ide na moju dušu, zaključio je Zoran Kokot ovaj oproštajni razgovor od igračke karijere.