Ispisujući kroz desetak tekstova slavnu istoriju banjalučkog Borca došao sam i do saznanja da je cela ta priča mirenje s prošlošću od koje su sadašnjost i budućnost udaljene svetlosnim godinama. 

Kod svakog čoveka sporta to saznanje stvara teskobu, pogotovo što nigde nema ozbiljne rasprave kuda i kako dalje, već se sve prenelo na društvene mreže, u kojima dominira mahom prostakluk, čak zloba i mržnja, najčešće ničim izazvana, i prelijeva se u sportsko-životnu stvarnost. Došlo novo doba koje je zahvatilo sve i svja što čini sportsko životnu realnost.

I, tako! 

Rukometna veština, koju su kroz nekoliko generacija od 1957. pa sve do 1991. godine posedovali Borčevi asovi pripada pluskvamperfektu, ali davno prošlom vremenu pripadaju i ti isti asovi koji su bili i svetski čuveni doktori medicinskih nauka kao Jerolim Karadža i Nebojša Popović, njihovim putem verujem da će ići i Draško Prtina, pa vrhunski stručnjaci u raznim oblastima stvaralaštva: Tihomir Štraus, Vladimir Jović, Petar Čivić… tek u fizičkoj kulturi: Milorad Karalić, Abas Arslanagić, Pero Janjić… neki od njih otišli su sa ovog sveta, drugi odavno ne žive u Banjaluci, a bili su duboko ukorenjeni u taj grad. Oni koji žive u Banjaluci, Borčeve prostorije ne pohode, ne dolaze ni na utakmice, kao Milorad Karalić i Zdravko Rađenović, ili polemišu i kritikuju sve i svja u sadašnjoj klupskoj politici, želeći bolje, kao Miro Bjelić, nisu ni dobrodošli u klub kojem su poklonili celi život. Kao da su postali različiti svetovi u kojem se izgubio identitet stvaran gotovo 40 godina. I nije takav odnos od juče, već godinama i godinama!

Dođe tako da je sada ovo neki drugi Borac, ni nalik na samog sebe, a nijedno ime nije sveto samo zbog imena, nikad bilo niti će biti! Prošlost, sadašnjost i budućnost imaju niti poveznice, koji ih izgubi, izgubio je sve i pomoći mu nema. Takvih primera, i u svetu, a pogotovo na Balkanu, ima bezbroj, podsećaju i opominju.

Rukomet je decenijama bio ponos srpskog sporta kojem, svojom voljom, pripadaju i Borac, Banjaluka i Republika Srpska, a Srbija s nekad velikim klubovima kao Metaloplastika, Crvenka, Crvena zvezda, Partizan, Proleter, Železničar, Sintelon, danas Vojvodina, sa sjajnim asovima od Bogde Cvijetića, Andrije Banjanina, Branislava Pokrajca, Milana Lazarevića, Slobodana Miškovića, Zorana Tute Živkovića, tek Veselina Vujovića, Mile Isakovića, Veselina Vukovića, Zlatka Portnera, Momira Rnića, Jovice Cvetkovića, Jovice Elezovića, Dragana Škrbića, Nedjeljka Jovanovića, Mladena Bojinovića, Predraga i Nenada Peruničića, Arpada Šterbika, Nebojše Golića… i njihove generacije, ne mali broj od njih posle izrastao u vrhunske trenere, a tom odabranom društvu pripadaju i Jezdo Stanković, Ljubomir Obradović, Žikica Milosavljević… 

A danas?

Ostali su samo vremeplovi u kojima svako od nas traži svoje odgovore, a put do njih dug je i mukotrpan.

Valja ih tražiti, bar nada poslednja umire.