XS
SM
MD
LG

Blizanci igrali u srećnijim vremenima

Foto/ Crno-bela nostalgija

Blizanci Zvezdan i Srđan Čebinac ostvarili su blistave fudbalske karijere sa pregršt trofeja, kako domaćih tako i inostranih. Ipak, matični klub im je beogradski Partizan. Zvezdan je 2012.godine preminuo, ali Srđan Čebinac od zaborava čuva brata, a svojim trajanjem svedoči brojnim velikim sportskim događajima iz njegovog vremena.

Pamte se samo uspešni, a braća Čebinac bili su to – med i grožđe svog vremena i jugoslovenskog fudbala. Srđan je par minuta mlađi od Zvezdana. Bio je centarfor,  a brat desno krilo. Oba su ponikli u beogradskom Partizanu, ali Srđan je u OFK Beogradu bio stub i oslonac tima koji je 1962.godine osvojio Kup Jugoslavije.

Interesantna pojedinost: on i Miroslav Rede, kasnije vrsni sportski novinar iz Zagreba, bili su prvaci sveta u mlađim kategorijama, sa učinkom koji niko nikada nije dostigao.

„Postigli smo najviše golova u istoriji svetskog juniorskog takmičenja. Miroslav Rede i ja postigli smo u jednoj sezoni 74 pogotka. Klub je dao 212 golova, a primio samo 12. Od tih 212, Miroslav i ja postigli smo 74 pogotka. On je bio kapiten našeg tima. Izrasla je ta generacija u čuveni tim Partizana: Jusufi, Vasović, Miladinović, Kovačević... Bila je to čuvena generacija, a to što smo Miroslav Rede i ja ostvarili niko nije srušio, ostao je rekord u juniorskim takmičenjima na planetarnom nivou“, ponosno će Srđan Čebinac.

Rođen je 8.decembra 1939.godine u Beogradu. Ponikao je u Partizanu, ali pravu fudbalsku zrelost doživeo je na staroj Karaburmi. Tamo se radovao trofeju u Kupu, godine 1962. Za romantičare odigrao 50 prvenstvenih utakmica, postigavši čak 24 pogotka, ne brojeći Kup, Evropu i prijateljske mečeve. Lep učinak na koji je više nego ponosan.

„Ceo život proveo sam u fudbalu. Igrao sam u pet evropskih zemalja. Bio sam prvak Austrije. Doduše, tamo sam malo igrao, pukao mi je ligament. To je u sportu teška povreda. Moja generacija Partizana pobedila je seniore Partizana. Onu čuvenu generaciju Bobek, Zebec, Čajkovski. Dali smo im sedam komada za poluvreme i nisu hteli više da igraju. Dobili smo zagrebački Dinamo, a u narednoj sezoni nismo izgubili, dobili smo i Crvenu zvezdu. To pamtim, to se ne može zaboraviti“, govori Čebinac.

Onda je prešao u Keln i nakon Nemačke nastupao je još u Holandiji, Austriji, Švajcarskoj. Inostrana karijera, takođe, za svako poštovanje.

„Tamo sam igrao u životnoj formi. Bio sam skoro svake nedelje u timu nedelje, a onda sam na kraju sezone bio u idealnom timu godine. Bio u ekipi koja je tek ušla u najbolju ligu. U tom idealnom timu godine bio je Krojf i ostale veličine. Pobedili smo i Ajaks i većinu najboljih holandskih klubova“, priseća se Čebinac.

Sa Partizanom osvojen kup 1957., sa OFK Beogradom isto takmičenje 1962., pa Bundesliga Austrije 1969. Međutim, u dresu reprezentacije, mislimo na seniore, samo jedan nastup, protiv Bugarske.

„Tamo su se forsirali igrači iz Crvene zvezde (smeh). Bila je izuzetna konkurencija. Trener reprezentacije Ćirić tražio je da igram levo krilo, a ja sam tražio centralno mesto. Obećanje je bilo da ću putovati u Čile, a na OI izbacio nas je Mika Tripalo. Zašto? Zato što smo pregovarali brat i ja sa Partizanom za veću platu i da dobijemo stanove. Pojavilo se to u štampi, pročitao je sve Mika Tripalo, tadašnji predsednik Olimpijskog komiteta Jugoslavije, drmao je i u FS Jugoslavije, izbacio nas je iz Olimpijske reprezentacije koja je u Rimu osvojila zlatnu medalju. Žao mi je, sada bih bio olimpijski pobednik“, žali Srđan Čebinac.

Njegov brat Zvezdan preminuo je 2012.godine pod dosta čudnim okolnostima. Kao fudbaler radovao se tri puta tituli sa Partizanom, bio zapažen u dresu reprezentacije, jednu polusezonu nastupao je za Crvenu zvezdu, igrao za više inostranih klubova. Da je živ i da sada stasava, utisak je da bi osvojio ceo svet po talentu, a porodica Čebinac je tipično sportska. I majka im je bila vrsna atletičarka. Zvezdan je izuzetno cenjen u fudbalskim krugovima širom Evrope, baš kao i Srđan.

„Često mi se javljaju iz Holandije i Nemačke, šalju mi i poštu. I u Švajcarskoj me poštuju, tamo imam stan i šalju mi fotografije da ih potpišem. Ljudi me pamte, poštuju. Baš mi sve to godi“, priča on.

Živi u Rijeci. Pronađe , kaže, vremena da ode do rodnog Beograda ili do Švajcarske, a u zemlji svetlosti, dobrog sira i predivne čokolade omiljen je na svakom koraku.

„Idem, idem. Pogotovo u Švajcarsku. Kada sam završavao karijeru završio sam fakultet i u najpoznatijoj školi te zemlje predavao sam sport. Bio sam 78 puta sa svojim đacima prvak kantona u odbojci, košarci, fudbalu, atletici. Rukometašice su bile prve u Švajcarskoj, u odbojci i devojčice i dečaci. Više sam postigao u toj školi nego kao igrač. Ponosan sam na uspehe sa tom decom“, pojašnjava Čebinac.

Imao je sreću da je igrao u zlatnom vremenu, kada su širom Juge stadioni bili krcati.

„To je bilo fantastično vreme. Imali smo više publike, gde dođemo, nego u Beogradu. Doduše, Crvena zvezda je dominirala u Beogradu sa publikom u odnosu na Partizan i OFK Beograd. U Splitu smo imali dobru posetu. U Sarajevu su više navijali za nas nego za njihove klubove“, nastavlja.

Danas nema kvalitetne igre, nema ozbiljne konkurencije, stadioni zjape prazni. U međunarodnim nastupima, svi osim zagrebačkog Dinama i Crvene zvezde, sapliću se na samom početku i ta sumorna slika vlada godinama. Čini se da će sve to potrajati još dugo, dugo.

„Veliki fudbaleri u moje vreme nisu živeli luksuzno i nisu zarađivali brda novaca. Puno smo trenirali, vredno radili i svi smo bili tehnički potkovani. To gledaoci vole. Sve je bilo atraktivno i kvalitetno. Danas toga nema. Brat i ja smo bili blizu Zvezde, ali ekonomi su pustili kerove vučijake da ne može svako ući na teren, pa smo otišli da radimo u Partizanu i uspeli smo. Prvo smo se obradovali jer smo se pošteno najeli, bila su teška i gladna vremena. Odmah posle prvog treninga rečeno je da Zvezdan i ja dođemo u Partizan. Naše treninge gledalo je po 3-4 hiljade gledalaca. Kada smo, primera radi, na penale dobili Zvezdu u Kupu Jugoslavije navijači su mog ’fiću’ nosili do Autokomande. Svi su bili srećni, a i mi sa njima“, prelistava po sećanjima Srđan Čebinac.

Za kraj: otac mu je bio fudbaler, majka atletičarla, brat i on fudbaleri. Ipak,teško da će biti produžena ta, porodična tradicija.

„Moja dva sina nemaju decu, nisu oženjeni. Mlađi sin je bio izuzetno talentovan za tenis. Sa 12 godina pao je na glavu, razbio je bazu lobanje, ali oporavio se i sve je pobeđivao i za godinu dana stigao do 2.jugoslovenske lige. Onda je devojka rekla:’Ili tenis ili ja!’ Šteta. Bio bi bolji teniser nego ja fudbaler. Živimo u Rijeci. Imamo veliku kuću, dobar vrt, letnju baštu. Odlično nam je“, zaključio je Srđan Čebinac.

Minule su tolike godine, pa i koja decenija, ali tragove Srđana Čebinca u fudbalskom sportu ništa nije uklonilo. Ma kakvi vetrovi šibali, on je uvek čvrsto na zemlji. Kao igrač stabilan i neustrašiv, a izvan terena uvek je bio tanano ljudsko stvorenje koje očima ljubi, a dušom miluje.

Takvi se uvek poštuju...


Vojvodina 3 : 2 TSC
Čukarički 3 : 2 Partizan
Novi Pazar 2 : 3 Radnički (N)
Voždovac 1 : 2 Radnički 1923
Spartak ŽK 2 : 0 Javor Matis
Mladost (L) 2 : 2 IMT
Napredak 1 : 3 Radnik
Crvena zvezda 4 : 0 Železničar
Konačna tabela
Poz Tim Utak Pob Ner Por Bod
1 Crvena zvezda 30 25 2 3 77
2 Partizan 30 22 4 4 70
3 TSC 30 17 9 4 60
4 Vojvodina 30 14 8 8 50
5 Radnički 1923 30 16 2 12 50
6 Čukarički 30 13 9 8 48
7 Mladost (L) 30 11 8 11 41
8 Napredak 30 11 6 13 39
9 Novi Pazar 30 10 5 15 35
10 Radnički (N) 30 10 5 15 35
11 Spartak ŽK 30 10 4 16 34
12 Javor Matis 30 9 4 17 31
13 Voždovac 30 7 9 14 30
14 IMT 30 8 6 16 30
15 Železničar 30 7 5 18 26
16 Radnik 30 3 8 19 17