Jakov Marković

Ugljevički Rudar savladao je Jedinstvo i upisao važan trijumf u meču koji je brzo pao u zaborav, jer su oba tima teško dolazila do igre kakva se očekuje u saveznom rangu. Teren je bio daleko ispod standarda za ozbiljnu fudbalsku utakmicu, pa su i pokušaji da se razvije ritam ostali ograničeni na borbu i snalaženje u teškim uslovima.

Ipak, ono što ostaje kao svijetla tačka jeste budućnost kluba, a u njoj posebno mjesto zauzima šesnaestogodišnji Jakov Marković, novi omladinski biser s kojim je Rudar potpisao amaterski ugovor. Jakov je prve fudbalske korake napravio u školi „Mali šampion“ pod nadzorom trenera Simikića i Lazića, a potom je u Radniku iz Bijeljine prepoznat kao talentovan i perspektivan igrač.

Bio je član kadetske selekcije Radnika u prvenstvu U17 BiH, gdje su mu treneri bili Jovica Lukić i Boriša Bodiroga. Visok 185 centimetara, odlučio je da preskoči juniorski staž i okuša se u seniorskoj konkurenciji. U Rudaru igra na poziciji štopera, a njegov mentor ističe brzinu, igru glavom i dobar pregled igre kao glavne adute.

Jakov kaže da mu ostaje da naporno radi, da se usavršava kroz treninge i utakmice i da je zahvalan treneru Vujiću na velikoj podršci, kao i starijim saigračima koji su ga odmah prihvatili. Obećava da će opravdati povjerenje i dostojno predstavljati klub koji mu je u srcu.

A zašto je baš Rudar u njegovom srcu, Jakov objašnjava jednostavno – zbog oca. Vlado Marković, kapiten Rudara i njegov najveći uzor, usmjerio ga je ka klubu svoje mladosti. U prošlom kolu otac i sin zajedno su činili štoperski tandem, što je za mladog Jakova poseban trenutak i iskustvo koje će pamtiti.

Kaže da pokušava igrati stilom koji je proslavio Nemanju Vidića i da mu je cilj da se izbori za startnu poziciju u seniorskoj ekipi već sa šesnaest godina. Rudar ostaje klub koji mladim igračima pruža poseban tretman, uz radnu etiku, vaspitanje i podršku, što ga čini pravim okruženjem za razvoj talenata.

Biti u istom timu s ocem, koji je tokom karijere nosio dresove Rudara, OFK Beograda, Slavije, Borca, Skenderbega, TFSE-a iz Mađarske, Vojvodine, Pobede i Čelika, a danas ponovo predvodi crno‑zelene iz Ugljevika, zaista je privilegija i rijedak fudbalski kuriozitet.

Jakov sanja velike utakmice, trofeje i radost pobjeda. Put do toga biće težak i pun prepreka, ali uz podršku, rad i talenat koji posjeduje, vjeruje da će ostvariti dječačke snove.