Kažu da je jutro pametnije od večeri... Prošlo je mnogo jutara od trenutka kada sam napisala, a nisam objavila, ovu priču o troje mladih ljudi - jednoj djevojčici i dva mlada momka- smučarskim šampionima koji su Pale iznova upisali na olimpijsku mapu. Mislila sam da bi trenutak za objavljivanje mogao biti kada naša Vlada stigne na zasjedanje u prvu prestonicu Republike Srpske, a najnoviji premijer poželi da upozna šampione koji su i Republiku Ssrpsku upisali u olimpijski spomenar. To se nije deseilo. A kada je postalo jasno da je našem premijeru draža mlada jagnjetina na Vučijoj luci, od ugodnog ćaskanja sa olimpijcima, prva priča, a koju ćete pročitati sada, dobila je još tri nastavka. Vjerujem da je ideja o kojoj pišem i korisna i izvodljiva. Ali prvo o Teodori, Marku i Strahinji...

OSMATRAČNICA

Na Pale

Nedavno sam upoznala Teodoru Deliparu, najmlađu BH olimpijku, i ovdašnju šampionku u skijaškom trčanju, najuspješniju u disciplini deset kilometara slobodnim stilom. Susrele smo se zahvaljući dobroti našeg komšije Miroslava koji, na putu od Pala do Mokrog, ne ostavi nikog da čeka neki drugi prevoz, ako ima mjesta u njegovom automobilu. I eto prve informacije: najbrža djevojčica u skijaškom trčanju stiže kući mnogo sporije, često uz dobru volju onih koji je prepoznaju. Tek kilometar nas dijeli u našem komšijskom sazvježđu, a prvim put vidim krhku, nježnu i tihu djevojčicu, koju bi malo jači vjetar lako mogao da odnese, ali lijepog širokog osmijeha i lavljeg srca. Kad smo se srele, tek se bila vratila iz Bugarske sa još jednog uspješnog nastupa, i opet svojoj školi u Palama.

Teodori je zapravo sport lijek. Koju godinu ranije izgubila je oca u onoj veledrami od korone i taj stres učino ju je anoreksičnom, mršavicom gotovo providnom , čak je završila i u bolnici, boreći se za život. Nije tada bilo mnogo prijatelja oko nje, ali na sport nika nije zaboravila. Vratila se treningu sa velikom željom: da ispuni olimpijsku normu... i uspjela je. Nije završila olimpijsku trku u Italiji, jer su je u tome omeli sitni zdravstveni problemi, ali pred dvadesetogodišnjom takmičarkom iz Mokrog su tek prave olimpijske godine.

Nekoliko kilometara dalje živi Strahinja Erić, drugi mokranjski olimpijac, nordijac koji je (u Italiji) u trci na deset kilometara-slobodno bio 64-ti, a u sprintu slabiji za tri pozicije. Slične rezultate Strahinja je ostvario i četiri godine ranije na olimpijadi u Pekingu.

„U mom naselju svi su se bavili skijaškim trčanjem, pa sam i ja, uz brata počeo da trenirama“, objasniće ovaj dvadesetšestogodišnjak fenomen velikog broja uspješnih takmičara iz male sportske sredine. A da bi ostvario svoj sportski san, Strahinja je vrlo rana morao da nauči da se bori i na način da prve kvalitene skije kupi novcem koji je sam zaradio radeći na breneti! Da se uspjesi mjere finasijskim ulaganjima, nikada ne bi nastala, niti bi više od sto godina trajala jedinstvena paljanska škola smučarskog trčanja.

Najuspješniji u Kortini bio je Marko Šljivić - alpinista, koji je osvajanjem 23. mjesta u slalom podigao zavidan paljanski takmičarski standard na novi nivo i ispisao istoriju BH zimskih sportova. Gledala sam tu trku, organizovanu po vjetru i u magli, a koja je jasno pokazala šta je sport. Oni koji misle da je to „biti ludo hrabar“ su završili takmičenje već kod prvih kapija, dok su oni „mudro hrabri“ stigli do istorijskih rezultata. „Ponekad je uspjeh i završiti trku“, pojednostaviće nešto kasnije Marko suštinu sportskog nadmetanja. Ono što nikad nećemo saznati je kakve bi rezultate Šljivić, danas dvadesetdevetogodišnjak, postigao četiri godine ranije, ali tada nije stigao do Pekinga, mada je ispunio normu. Nije samo zato što je takmičarska kvota za BiH bila po jedan takmičar u svakoj disciplini.

Marko je možda i najočgledniji primjer te već dobro poznate paljanske smučarske tradicije, jer je treća generacija u svojoj porodici koji se bavi ovim sportom. Deda je bio najranije, a zatim otac koji mu je danas i trener. I po tome, kako je finasijski zatvorio svoje pripreme, Šljivić je tipičan prestavnik te škole „dovijanja“: bio je trener Kinezima iz Hong Konga, a zatim su roditelji te djece i finansijski pomogli njegove pripreme.

Priča o ovo troje namlađih paljanskih olimpijaca je i podsjećanje da je tradicija zasnovana na velikom radu i upornosti, uz talenat, udjenuta i u legendu da djeca u Palama „prvo proskijaju, pa onda prohodaju“... I kako je zabilježeno: traje to više od sto godina.

E, o tome sutra....

Piše: Milka Čeremidžić