Igračku karijeru počeo i završio u Slaviji

Posljednja utakmica sezone 2018/19. i pobjeda Slavije nad Slobodom iz Mrkonjić-Grada 4:0 kojom su sokolovi teškom mukom ostali u prvoligaškom društvu bila je jubilarna 600. u dresu Slavije za Bojana Regoja, višegodišnjeg kapitena, a ispostaviće se da mu je to bila i posljednja utakmica u karijeri.

Precizna statistika ovog defanzivca kaže da je odigrao 441 zvaničnu utakmicu za Slaviju i 159 prijateljskih, a kada je počela nova sezona, njega u Slavijinom dresu nije bilo. Otišao je tiho u penziju, bez prevelike pompe, opraštanja, ali je i dalje ostao vezan za voljeni klub. Postao je trener u kadetskoj selekciji sokolova.

- Mislim da mi je nekako baš sada bio trenutak da krenem na te licence i tako sam se odlučio da, što se kaže, okačim kopačke o klin. U klubu su mi nudili da ja i dalje igram, to jeste, ja sam želio da igram i uporedo sa tim vodim kadete, dok su u klubu htjeli da se samo posvetim igranju i tako sam odlučio da se posvetim samo trenerskom pozivu, jer to mi je nekako perspektiva, a da još jednu sezonu samo igram, to mi trenutno nije bila opcija, tako da sam odlučio posvetiti se trenerskom poslu, završavam licence i, eto, mogu reći da je moja igračka karijera poslije toliko godina završena, kazao je na početku razgovora za Oslobođenje Regoje.

Ipak, priznaje ovaj beskompromisni borac da mu je igrački fudbal u prvim danima fudbalske penzije nedostajao, ali da je ipak nekako to prisustvom na stadionu i treninzima uspio da kompenzuje.

- Nedostaju mi igračka karijera, treninzi, utakmice, naravno. Tolike godine sam bio u tome, to je moj život i nije sada lako shvatiti da toga više nema. Ali, odmah sam otišao u trenerske vode, nekako sam se dobro snašao u tome, ostao prisutan u fudbalu i to mi je dosta olakšalo privikavanje na novu etapu u životu.

Bojan Regoje je najmlađi debitant u istoriji Slavije. Sa nepunih 16 godina je prvi put dobio šansu u seniorskom timu, a ubrzo nakon toga je i zadužio kapitensku traku, koju više nije skidao sa ruke.

- Debitovao sam sa nepunih šesnaest godina u seniorskom timu. Godinu kasnije sam dobio i kapitensku traku. U to vrijeme dosta mojih vršnjaka i malo starijih od mene je brzo prešlo u prvi tim. Zadržao sam se dugo u njemu, bio dugo kapiten, osvajali smo trofeje, igrali Evropu i nema šta, sjećanje je to koje ostaje za cijeli život, najljepši dani moje karijere. Biti kapiten Slavije u tom periodu je za mene čast i privilegija.

Dodaje i da će se takvi dani za nekadašnjeg premijerligaša iz Istočnog Sarajeva teško ponoviti.

- Ne znam da li će se ikada ponoviti ta vremena. Igrali smo Evropu, igrali finala Kupa, osvajali. Uvijek smo bili u vrhu bh. fudbala kada smo ušli iz Prve lige Republike Srpske. To je neko zlatno doba Slavije i meni je bila čast što sam bio kapiten sokolova u tom periodu.

U moru fantastičnih utakmica u tom periodu posebno ipak izdvaja utakmicu sa danskim Aalborgom, koji je Slavija savladala u Evropi, a onda otišla na megdan tada izuzetno jakim slovačkim Košicama. Sa druge strane najviše žali za neosvojenom titulom u sezoni 2006/07, kada je Slavija u 27. kolu dočekala Sarajevo u jednoj od najboljih utakmica Premijer lige ikada, vodila sa 1:0 golom Ivana Stankovića, ali je onda u samom finišu Emir Obuća raspršio snove Slavije o tituli, a bordo klub poveo do naslova prvaka.

- Bilo je dosta tih utakmica koje ostaju za sva vremena, Sarajevo kući za titulu, finala Kupa, ali bih izdvojio utakmicu protiv Aalborga. Ona je nekako najznačajnija za klub i igrače. Izbaciti takav klub bila je velika stvar i nešto o čemu će se dugo pričati. Najviše mi je žao tog prvenstva koje smo izgubili protiv Sarajeva. Primili smo gol u 87. minutu. Da smo tu pobijedili, mislim da bismo bili šampioni. To mi je nekako najviše žao što nismo osvojili. Vodili smo čitavu utakmicu, bili smo bolji, ali tako je vjerovatno trebalo da bude. To je jedna od najboljih utakmica u Premijer ligi ikada, baš u tom trenutku da se takve dvije izuzetne ekipe sastanu, u toj atmosferi da odlučuju o tituli, fantastično. Nedostaju zaista ta vremena, kaže Regoje.

Utakmica sa Aalborgom zauvijek se pamti

Nakon Slavije slijedi odlazak u Olimpik, a poslije toga još i avanture u Čeliku i Mladosti iz Doboj-Kaknja prije nego se vratio u Istočno Sarajevo.

- U Olimpiku sam bio pet godina. Super mi je bilo dolje, osvojio sam Kup. Jedan ambiciozan klub. Igrao sam i sa njima Evropu i tu mi je bilo izuzetno dobro. Čelik ima tradiciju i navijače, bio sam fantastično primljen, navijači su me voljeli. I u Čeliku smo ostvarili fantastičan rezultat, nerealno je bilo da ostanemo u ligi, imali smo devet bodova na polusezoni, a onda fantastično odigrali proljeće. Ali, Slavija je nekako na mene ostavila najljepši utisak. To je moj klub, tu sam ponikao. Nju mogu da izdvojim iako u Čelik kada odeš, osjećaš se stvarno kao igrač, sa svom tom tradicijom, navijačima, ali Slavija je Slavija. Svugdje je bilo lijepo, moram to reći.

Bilo je interesenata i iz inostranstva za njegove usluge, naročito poslije tih sjajnih izdanja u Evropi, ali nikada nije napustio granice BiH.

- Bilo je nekih opcija. Tu se nisu neke stvari poklopile. I poslije Evrope je bilo kombinacija, baš poslije Aalborga. Ne znam, da li mi pravi ljudi nisu završavali transfere ili šta. Ali, Bože moj, ja nisam čovjek koji žali za bilo čim. Jednostavno, možda je tako i moralo biti, šta je, tu je, priča Regoje, koji ima i dva nastupa za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, a ističe da mu je to vrhunac.

- Azerbejdžan i Japan. To je vrh svega, kada igraš za reprezentaciju. Sam poziv i igranje sa takvim igračima je baš top. I okupljanje u reprezentaciji i druženje i sve. Osjećaš se baš bitan, da tako kažem, istakao je Regoje, koji je kroz karijeru nastupao sa velikim brojem fantastičnih fudbalera. Kaže, teško mu je izdvojiti neke, ali ipak nekoliko njih se posebno izdvaja.

Od igrača protiv sa kojima je igrao najviše izdvaja Sretka Vuksanovića, Veldina Muharemovića, Alena Škoru i mnoge druge.

- Bilo je dosta fantastičnih igrača sa kojima sam igrao. Mogao bih možda izdvojiti Sretka Vuksanovića. On je bio top, klasa za sebe. Zatim Simić, Stanković, u Olimpiku Muharemović, to su igrači koji su stvarno klase. U Olimpiku je bio i Škoro, ma dosta njih. Od trenera ne bih mnogo izdvajao. Trenirala su me mnoga velika imena i u svom trenerskom poslu sada dosta primjenjujem ono što sam naučio od tih trenera, riječi su bivšeg fudbalera.

Opet, kada izdvaja najnezgodnije, jedno ime se posebno ističe.

- Koliko ih je bilo... Mnogo. Istakao bih Wagnera. On je stvarno ovu ligu prekucao. Nezgodan je svakako bio, i u vazduhu, i kada spusti loptu na zemlju.

Sada misli da liga nije mnogo kvalitetnija nego ranije, osim u smislu uslova i suđenja.

- Moje mišljenje je da liga nije puno jača. Tu je to negdje. Mislim da je prije bilo više boljih igrača i kvalitetnijih fudbalera individualno. Uslovi i suđenje idu naprijed. Prednost je liga 10 što ima više kvalitetnijih utakmica i to je to.

Karijeru je završio u Slaviji, matičnom klubu, koji je sada daleko od onih starih staza.

- Što se tiče same Slavije, kada sam se vratio, ja sam imao želju da tu završim karijeru. Nije tu bilo dvojbe. Meni je Slavija na prvom mjestu, bila u Premijer ligi, bila u Prvoj ligi. Tako sam se i ponašao. Cilj je bio da ostanemo u ligi i to smo ostvarili. Nije organizacija sada na nekom nivou, ali ljudi se bore da je ostave u životu. Slavija zaslužuje bolje, može bolje, ja se nadam da će Slavija ponovo biti u Premijer ligi.

Trenerski posao ga privlači i volio bi tim da se bavi.

- Pri kraju sam B licence, trener sam kadeta. Nastojaću da završim sve te licence kako idu po redu. Vidjećemo kako bude vrijeme odmicalo, kako me put bude vodio, kako se pokažem. Svi misle da je lako biti trener. Nije lako, treba imati i smisla za to, da malo to osjetiš kako se radi i na treningu i na utakmicama. Nisam nešto previše razmišljao o tome šta vrijeme donosi, ali trudiću se da ostanem u trenerskom poslu, poručio je za kraj Regoje.

Čelik mu ostaje u lijepom sjećanju